Malo o sreći

Svako ima svoj Sizifov kmičak da ga kotrlja. Svi smo mi mali il veliki Sizifi. Neki se dopamo red bulom da lakše šutamo pomenuto kamenje a neki pak samo sline nad njim poimalući u svojoj malenoj tikvi koliko je kamen velik.
Neki pak zapadnu u dubiozu o tome da je kamen u stvari jedan šupalj prostor jer je orgoman šupalj prostor između elektrona i jezgre atoma te se kao takvi nafuravaju da u stvari pomenutog kamena niti nema.
No jel kamen u stvari simbol sreće il je sreća nešto drugo.
Onda opet sjetim se mudrosti vijekovne da je svako kovač svoje sreće. I tako ti ja sebe zamislim kao kovača. Imam onu plehanu pregaču oko struka da mi gaće ne progore od frcajućeg užarenog željeza. Imam i čekić koj je težak i nekakav ćoškast i izlupan krnjav i nema ni jedne ravne strane da sa njim nešto pismeno napraviš. Kovanje te sreće bi bio ljep zanat da ne postoji još i gospoja sudbina koja se u ovoj kovačnici manifestuje u vidu gumenog nakovnja. Te sama po sebi uglavnom ničemu ne pomaže osim sto se onaj čekić odbija i malo malo opali kovača po čelu. Rezultat iskovanih sreća je često smješan i nakaradan. Ljudi su nalupali raznorazne budalaštine u svojim životima al taj komad metala koj se kuje je samo jedan. Neki su vješti i iskuju nekoliko različitih sreća u toku svog života. Neki su pak manje vješti ili prejako bubaju i na kraju nit imaju sreću nit im se sviđa ono što su iskovali.
Ja kad sam bio mlad bubao sam sportski po svojoj sreći. Često mi se čekić vraćo u glavu a sama sreća je bila najveća onda kad me čekič profuli. Ona gumena sudbina je bila od čistog kaučuka a na početku sam dobio samo kocku koju je trebalo uobličit u nešto svoje. Vremenom sam gledao te neke tuđe produkte kovačkog zanata nekim sam se divio al uglavnom sam ih prezirao jer su iskovali nešto stereotipno i dosadno. Nešto što kuju i oni u španskim sapunicama i oni u jeftinim američkim serijama. Tako ja kovah i lupah nemilice. poprilično se umorih. Razvio sam brojne vještine oblikovanja i lupajuć tako najviše oblikovao sebe. Oblik su mi davale čvrge od čekića i mišići od lupanja. Skontah da sam oblikovao sebe i iznutra. Sve sam više bio zadovoljan s onim što sam izlupao a sve manje gledao šta su drugi izlupali. Glava je boljela to što sam stvorio baš i nema neki oblik, nema ni neku svrhu, relativno je i ružno i ljepo u isti mah, mada je meni drago. I još uvjek kuckam po toj svojoj sreći. Onaj veliki čekić s početka se dobro usitnio i sad kuckam detalje. Ukrašavam svoje djelo i oprezno lupam jer je onaj nakovanj opak zajeb. Često mi dođu drugi kovači koji se baš toliko i nedive mojem djelu već meni samom. Obično kažu matereti jarane kako ti možeš bit tako rahat i zadovoljan kad ti to što si izlupao ninašta ne liči. Fakat nam nisi jasan i nelupaš ti tu sreću stalno nego kad ti je ćejf. A mi se ubismo u lupanju vidi nam glava ko buzdovani, sve nas boli a najljepše što smo iskovali liči najbliže golfu dvojki fudbalskoj lopti ili limenki piva. Ja se na to nasmješim odložim čekić i zapalim cigar. smješkam im u facu i držim svoju kovinu svima pred nosom. Nekima se čak moja kovina gadi a nekima je čak i ona ljepa. Hiljade ukusa i hiljade misli.
Ima u mom zanatu jedna tajna. Kad utihne čekić i kad sunce nemože da preskoči brijeg. ja ostavim čekić i idem k njoj.
Ona me naučila da se smješkam.
Da nosim šljem kad kujem, i da se igram.

Kašika je preblizu.

Pada mi na um kako su ljudi ovdje svuda karikature sa ogromnim nosevima. Nosevi su im veliki i oci daleko vide. Svi su tako savršeno izobličeni i svi drže velike kašike, odma ispod tih prevelikih noseva. Kusaju ono sto im je u kašiki i umiru od smjeha onim preko puta jer vide drek u njihovoj kašiki. A nosevi im otiču polako od smrada i nešto ih štipa za oči te im suze cure kao kad se himna zapjeva, kao kad se luk reže.

O razmjeri i dimenziji

Ima jedna sorta ljudi koju treba istrijebit na radost ostatka čovjecanstva.A to su naravno dvije sorte ljudi
Dizajneri (što bi rek'o Dule Pacov ako ima dizajner onda mora bit i spuštajner) i nadobudne arhitekte. Za njih nema negacije to je vrsta gamadi za sebe. Prvi su se ubili za umlatit lopatom i vilama u narodnoj revoluciji ka pojednostavljenju stvari, a druge treba kuhat u tijesnom loncu pa da vide kakve su muke ergometrijske, koje nanose ljudima svojom pameću. Što ja danas popizdih na iste. Jel znate ono prevozno sredstvo marke Milka što ide na struju po šinama a nije voz. E u tom jebenom sredstvu je sve napravljeno za male pigmeje a ne za normalne ljude. Ima prozore koji ničemu nesluže. Ako hoćeš da vidiš gdje si moraš da čučneš. Kad čučnes vidiš gdje si pa pođeš van, al avaj prečka je tu spuc glavom i eto radosti. ako kojom srećom fuliš štanglu garant ćeš opalit glavom u onu plehanu kutiju iznad vrata. ako i to preživiš skontaćeš da je neki debil stavio konstrukciju od nastrešnice na stanici toliko blizu vratima da ako isti stane ispred nastrešnice od te dodatne štangle nemožeš ni uć ni izać. A sad malo o arhitektama. Nekad prije 6 -7 godina bio sam u Novom Sadu. Imah dragu tamo koja je bila čudo studentske snalažljivosti. Ona i cimerka dijelile su gajbu koja je imala oko 14 kvadrata. kupatilo je bilo površine veš mašine a kuhinja tek veća za jednu saksiju ikebane. Nije bilo raskošnih naprava poput weš mašine iz jednostavnog razloga što za nju nema mjesta. Plafon je bio siva depresivna ploča uglavljena na 2,07 m a prozori su bili izvori stalne promaje jer su glumili preko 30 posto zidova. E da mi je vidjet majmuna koj je to projektovao. Prvo bi ga natjerao da se tušitra u onom špajzu od kupaonice al bez štitnika za laktove i koljena i kacige da se zaštiti od sve prisutnog tiki bojlera koj što bi spuštajneri rekli dominira prostorom., a onda bi ga natjerao da ima proliv i da svaki put kad ode u wc mora da izvede ritual naopakih vrata od kojih nemožeš da uđeš u najradosniju prostoriju u stanu. Usro se dabogdo bar 5 puta nadan zbog toga.
Zaključak
Zakonom pod obavezno treba zabraniti upotrebu deminutiva u BiH  riječniku. Isto tako treba zakonom zabraniti da se bilo šta u građevni mjeri u milimetrima osim armature, a isto tako predlažem uvođenje imeprijalnih mjera kao što su inch Yarda i Feet iz jednostavnog razloga što su one napravljene po mjeri čovjeka a ne po mjeri mjeseca koj nikad neće doć u našu halu da obavi poso, niti će se morat provlačit kroz našu kapiju za fiću i trabanta. To su bile neke natuknice a ja sad idem da popijem šaku aspirina jer sam maloprije spucao u jednu štanglu mojom cijenjenom tikvom. Naravno štangla je postavljena od nekog vrlog arhtekte kojem je ćaća bio pigmej a mater liliputanka pa nije čuo za ljude veće od 180.
Dabog da mu djete cipele u garaži parkiralo.

Ja moja stara i truba trocjevka

Kad se nešto završi sa "dovidjenja hvala vam svima sto ste dosli"  i "vidimo se u sledeće subote ispred katedrale" onda to zvuči da ni oni koji su osnivači protesta više nevjeruju u to da če ono jato debila dat ostavke. No što su do sada protestanti naučili. Na protestima se mođe upoznat kakva nova treba - frajer. Na proteste se nose šiše i poželjno je imat kakvu pljosku ako zahladni. Na protestima možeš upoznati samo gradske face i na protestima se nikad ne vrti cajka.

A šta se postiglo sa protestima. Na izgled ništa. Ali samo na izgled. NIje bilo puno ljudi al ih je bilo. Iza njih stoje peticije sa desetinama hilhjadama potpisa. a njihova poruka je jasna. Niste sposobni i skinite nam se s kurca. 

E sad rekoh samo na prvi pogled. Stvarni rezultat je činjenica da će u svijet otići još koliko sutra nekih 10 gradonačelnika i stranih zvaničnika koji sad znaju da su bili ugošćeni od lopova i od korumpirane gamadi. Da ista ta gamad ima trunku obraza prilikom gostovanja ovih pomenutih zvaničnika iz svijeta nosili bi papirne vrećice natron maglajke sa rupama zbog stida što im na ulici ljudi mašu sa peticijom za smjenu sa desetinama hiljada potpisa.. Kakva je korist od toga. Nikakva možemo samo da cvilimo i da slinimo za tim nekim svjetskim gradonačelnicima koji su u stanju da jednom gradu priskrbe naziv metropole. Mi sa jednim korzom i Sarajevskom zimom nemožemo da se izborimo ni za status jednog organizovanog sela. 

Poderao sam trubu trocjevku nisam bio nešto previše glasan. Stara je bila obučena u poncho ko Panchio Willa. I ona je trubila. a onda smo otisli kući i napravili cedevitu. 

Gamad je ostala na vlasti.

Zasto smo vaki

Kad sam bio klinac imao sam svog imaginarnog prijatelja. bio je to Luc Nebogaz Skywalker. Zajedno smo vježbali i praktikovali vještine džedaja. On se više bio zadao na one telekinetičke tako da je jednom srušio vazu sa police (mada su me posle ubjeđivali da je to bio zemljotres.). Ja sam se za to vrijeme više bavio etičkim moćima da na pr pobjedim protivnika osmjehom. Nisam bio fizički zajeban pa sam moro il tako il da se borim telekinetikom a to je malo ofirno a i neradi uvjek (nije uvjek zemljotres).
Danas kažu da je normalno imati imaginarne prijatelje dok si klinac. Isto tako je normalno tripovati da ćeš ako imaš pravu yugioh kartu moći da savladaš svaku budalu koja se natakari na tebe.
Puno je vremena prošlo od tad kad sam vježbao sa mladim Lucom Nebogazom. Naučio sam još par pametnih muvz od na pr Njegoša da je hrabrost branit druge od sebe a čojstvo druge od sebe.
Onda od Paul Muadiba da se pri napadu neprijatelja treba poviti kao travka i tek na kraju pokazati trnje.
Biti džedaj neznači namarat naj zajebanijeg u selu niti znači spasit svaku šmizlu koja uvjek zbog nečeg cmizdri. Obično se divimo onima koji su ogromni i u čijoj sjeni možeš popiti dajkiri a da te sunce ne okrzne. Oni koji u prvom dijelu filma nose balvan a u drugom super tešku tandžaru s kojom prevrću tenkove kao palačinke.  Sirova snaga i mozak na dvije ćize speeda.
I bi tako dugo vremena. Balvandžije idalje nosaju balvan na početku filma a na kraju ostavljaju krvavu livadu. Speed im je isprao smisao i sad su glupi ko trafo stanica i jednako tako veliki.

Ja sam svoje džedajske moći razvio u drugom pravcu,  Uvježbao sam da čeprkam po sivoj masi raznih umova, Da im ubacim zrnce pjeska kao što se školjki ubaci pjesak da je žulja i da je žulja toliko dok ne napravi biser. Moja zrna pijeska su pitanja. Kad ih ubacim najčešće počinje bolan i tegoban proces rađanja prve vlastite misli.  Zrno pijeska u početku jako žulja. Odgovor se traži na televiziji, na radiju u novinama. Odgovor se zatim traži u knjigama, nekad se i nadje al idalje žulja zrno pijeska. Zrno pitanja. Da li je baš sve tako. Vremenom pitanja postanu smisao života. Onaj prvobitni bol sa početka vremenom isčezne. Borba s rebusom traje i traje, biser je sve veći i veći. Još malo pa će školjka zinuti i pokazati svjetu svoj kockasti biser.

A zašto kockast.

Ima jedan vic koj kaže "šta je to ogromno drveno crno ima bijele tipke i tri noge i visi sa plafona
Ima samo jedan pravi odgovor. Klavir.
Normalno a zašto je klavir na plafonu.
A što tebe boli neka stvar što je moj biser kockast i što držim klavir na plafonu. To je moj biser i moj klavir mogu da ga držim i u kadi ako hoću."

I evo na kraju zrno pijeska za vas da ima šta da vas žulja od danas pa nadalje i u buduće.

Da li ste zapravo sretni?