12.6.08

Malo o sreći

Svako ima svoj Sizifov kmičak da ga kotrlja. Svi smo mi mali il veliki Sizifi. Neki se dopamo red bulom da lakše šutamo pomenuto kamenje a neki pak samo sline nad njim poimalući u svojoj malenoj tikvi koliko je kamen velik.
Neki pak zapadnu u dubiozu o tome da je kamen u stvari jedan šupalj prostor jer je orgoman šupalj prostor između elektrona i jezgre atoma te se kao takvi nafuravaju da u stvari pomenutog kamena niti nema.
No jel kamen u stvari simbol sreće il je sreća nešto drugo.
Onda opet sjetim se mudrosti vijekovne da je svako kovač svoje sreće. I tako ti ja sebe zamislim kao kovača. Imam onu plehanu pregaču oko struka da mi gaće ne progore od frcajućeg užarenog željeza. Imam i čekić koj je težak i nekakav ćoškast i izlupan krnjav i nema ni jedne ravne strane da sa njim nešto pismeno napraviš. Kovanje te sreće bi bio ljep zanat da ne postoji još i gospoja sudbina koja se u ovoj kovačnici manifestuje u vidu gumenog nakovnja. Te sama po sebi uglavnom ničemu ne pomaže osim sto se onaj čekić odbija i malo malo opali kovača po čelu. Rezultat iskovanih sreća je često smješan i nakaradan. Ljudi su nalupali raznorazne budalaštine u svojim životima al taj komad metala koj se kuje je samo jedan. Neki su vješti i iskuju nekoliko različitih sreća u toku svog života. Neki su pak manje vješti ili prejako bubaju i na kraju nit imaju sreću nit im se sviđa ono što su iskovali.
Ja kad sam bio mlad bubao sam sportski po svojoj sreći. Često mi se čekić vraćo u glavu a sama sreća je bila najveća onda kad me čekič profuli. Ona gumena sudbina je bila od čistog kaučuka a na početku sam dobio samo kocku koju je trebalo uobličit u nešto svoje. Vremenom sam gledao te neke tuđe produkte kovačkog zanata nekim sam se divio al uglavnom sam ih prezirao jer su iskovali nešto stereotipno i dosadno. Nešto što kuju i oni u španskim sapunicama i oni u jeftinim američkim serijama. Tako ja kovah i lupah nemilice. poprilično se umorih. Razvio sam brojne vještine oblikovanja i lupajuć tako najviše oblikovao sebe. Oblik su mi davale čvrge od čekića i mišići od lupanja. Skontah da sam oblikovao sebe i iznutra. Sve sam više bio zadovoljan s onim što sam izlupao a sve manje gledao šta su drugi izlupali. Glava je boljela to što sam stvorio baš i nema neki oblik, nema ni neku svrhu, relativno je i ružno i ljepo u isti mah, mada je meni drago. I još uvjek kuckam po toj svojoj sreći. Onaj veliki čekić s početka se dobro usitnio i sad kuckam detalje. Ukrašavam svoje djelo i oprezno lupam jer je onaj nakovanj opak zajeb. Često mi dođu drugi kovači koji se baš toliko i nedive mojem djelu već meni samom. Obično kažu matereti jarane kako ti možeš bit tako rahat i zadovoljan kad ti to što si izlupao ninašta ne liči. Fakat nam nisi jasan i nelupaš ti tu sreću stalno nego kad ti je ćejf. A mi se ubismo u lupanju vidi nam glava ko buzdovani, sve nas boli a najljepše što smo iskovali liči najbliže golfu dvojki fudbalskoj lopti ili limenki piva. Ja se na to nasmješim odložim čekić i zapalim cigar. smješkam im u facu i držim svoju kovinu svima pred nosom. Nekima se čak moja kovina gadi a nekima je čak i ona ljepa. Hiljade ukusa i hiljade misli.
Ima u mom zanatu jedna tajna. Kad utihne čekić i kad sunce nemože da preskoči brijeg. ja ostavim čekić i idem k njoj.
Ona me naučila da se smješkam.
Da nosim šljem kad kujem, i da se igram.

Nema komentara:

Objavi komentar

Najbolje od najboljeg