I zvaće se Ptica

Noć je bila tamna i hladna. Štedljive sijalice su treperile svojim blještavim sjajem i obasjavale njegovo napola crknuto tijelo. Slabašno i izmoreno čestim formatiranjima. svoju binarnu dušu je već bio spreman poslati u carstvo gdje ovce bleje sa jedan i nula i gdje ih broje pospani roboti. Osjećao je da ga mrze i da mu nema spasa. Da će završiti na buvljaku nakon što bude bačen u kontejner za plastične boce. Kako nepravedna sudba. Da skonča zajedno sa nečim tako primitivnim kao što je pet ambalaža. Prisjećao se kako ga administratori nisu voljeli. Kako je naručen kao što se naručuju paštete u granapu. Na sto komada. Bez porijekla i bez garancije da će se neko o njemu vjerno brinuti. Prepušten na brigu uvjek nadrkanim administratorima koji nisu čuli ni zašto drugo do za ghost. I tako klonirane duše je služio neko inpotentno škrabalo koje muje cijedilo dušu sa beskonačnim excel tablicama i suglupim tetris igricama. A njegoovo grafičko srce je bilo spremno za više knogo više. Bilo je spremno za rezolucije od 1600 dpi a i na kristalne boje najljepše u to vrijeme. Spreman da se igra sa serverima ili da putuje u avanture po džunglama interneta, kamo još mnogi nisu bili niti su imali hrabrosti. Robovao je korporativnoj domeni gdje je svaka kreativnost bila zaključana i svaka greška se plaćala remote uzimanjem duše i otimanjem svakog grama slobode.
Ležao je tako cijelu noć i razmišljao o svojoj sudbi. Pomislio je ako bi imao ime možda bi ga neko i zavolio. Ovao je imao samo serijski broj. Baterija mu je bila na infuziji i punila se polako a on je razmišljao čemu život kad se osjeća tako zatočenim i bespotrebnim. Dok je ležao na stolu slušao je žamor drugih digitalnih spodoba. Jedna mu se predstavila kao fiubriju party machine. I pričala mu o super ludim dernecima gdje je bio glavna faca. Tjerao ljude da plešu i skaču, pjevaju i smiju se. Pričao mu je kaako ga svakih malo neko izduva komprimiranim zrakom i kako je to za njega isto kao da je otišao na more. Komprimirani zrak šta je to zapitao se , štaje to more pitao se isto tako. Ja dalje iz kancelarije nikad nisam izašao. Često su me znali opalit šakom po tastaturi a još češće zalit kokakolom. Kako je samo mrzio kokakolu. To ljepljivo piće gore od heroina koje na tren očisti kontakte pokaže superprovodljivost a onda sve uljepi odvratnim šećerom na koj posle dolaže mravi i druge baje. Sjećao se zadnjih dana na korporativnoj domeni. Samo su ga otkačili izvrnuli na ledja i zapisali broj. Sjećao se i kako su rekli ovajj je mator ide u otpis. Naljepili su mu onu odvratnu naljepnicu na kojoj piše krepao, isto kao ona pločica što je mrtvacima stavljaju na palac. By the way gdje je palac na laptopu na koj treba okačiti broj. Bilo bi uljudno da neko misli na to ponekad. Zamislite da vama neko zakači markicu na uho ili još gluplje na neki intimni dio kao što to binarnim spodobama stavljaju na display ili uguraju kartonćić u flopy.
I tako je ležao pomalo zbunjen šta uopšte radi ovdje. Šta će on na stolu kad je njegova misija završena kad je otpisan. Onda se javio Clevo. Znaš ja sam napravljen u fabrici frižidera. Radio sam razne glupe stvari u životu. Bio sam zaposlen brijan ređan formatiran. Čak su mi i srce jednom promjenili. No danas mogu reći da sam sretan Bio sam čak i na moru. Dva puta. i da mi je život pun radosti. Iako nekad znam da ćamim u torbi po par dana. Vjeruj mi kad dođe ON i kad te ponovo pogleda tvoj život će dobiti smisao. Samo napuni dobro baterije i budi hrabar.

Noć je prolazila svanulo je jutro. Njegovo krhko pomalo ružno i smješno tijelo je preneseno na crni veliki drveni sto. osjetio je neki čudan miris pomislio je da mu je baterija procurila a onda se našao u dimu indijskih štapića. Obasjalo ga je svjetlo tako neprirodno i jako da se osjećao potpuno go. Svjetlo je prodiralo sa svih strana . Ulazilo mu u slotove u rupe na tastaturi, u proreze za hlađenje. Pomalo ga je bilo strah. Nečija ruka mu je izvadila sjećanje. a onda ga malo kasnije vratila, spretnim potezom. Nekad je bio ponosan što mu se sjećanje vadi samo sa jednim klickom van. No sada je sjećanje bilo novo. Prazno čisto. Štapići su ga omamili pao je u trans. a svjetlo je idalje kružio oko njega. Pomislio je dal sam već na nebu ili možda u paklu. Šta mi se dešava. Onda je osjetio hladni povjetarac i miris izopropanola, to ga je još više omamilo a njegove zlatne niti počeše da sjaje i da uživaju u svojoj čistoći. Osjetio je kako iz njega izlaze komadići mrtvih salama, mrva i komadića bureka. Nekad davno je čuo za pojam reciklaža no mislio je da je to samo jedna stavka u excel tabeli koja služi da se opere malo novaca i zamažu oči onim strogim čikama što prevrću tabele satima i traže greške i koji su tako dosadni i kojima su prsti uvjek od nečeg masni. Iz te deprimiranosti trgnuo ga je zvuk.. Zvuk otvaranja poklopca jedno skljoc i u njemu je bilo nešto novo. Zar je moguće da neko hoćenešto dogradit u umornog starca pomislio je.

Onda je opet došlo svjetlo
zvuk.
Zbunjen se oglasi sa jednim kratkim bleep om (pomisli na trenutak šta mi bi ovo ikad nisam radio)
Ukaže mu se svjetlo al negdje unutra. Duboko u srcu i krv od brojeva poče da trči kroz zlatne i srebrne žice. Ja sam živ pomislio je. Ja sam živ i radim i hm nešto mi je ljepo.
Dodirnuo ga je prst nekakvog božanstva koje je tad prvi put spoznao.
Upisao mu je ime
Ptica.
Od sada ćeš se zvati PTICA.
Čuo je gavrana kako je graknuo
Od danas sam Ptica. Toje ono što leti. Mahnuo je prijateljima oko sebe i veselo potrčao u novi OS. Samo da nije vista pomislio je.
Sjećanje mu je bilo prazno. Smrknutog admina više nije bilo. Ni roblja korporacijske mreže. Ugledao je internet po prvi put bez okova. Samo mu je firewall stajao pred novim otkrićem. I mreža slobodna i otvorena u koju može svako da zaviri i svako da bude gost. Ono što ga je najviše činilo sretnim je ime. Bio je jedan jedini a ne klon.

Volite svoje confjutere
Dajte im ime
I smatrajte ih posebnim.
Jednog dana će vam oni ispričati ovakvu priču umjesto mene.