Sa velikog na malo @

Nekada kao klinac od nekih 8 godina postao sam nepodoban za svoju okolinu. Nikad nisam bio odlikaš. Provlačio sam se uvijek sa nekom osrednjom četvorkom. Kasnije sam se zadovoljavao sa šesticama dok su se petice i ceneri uvijek dešavali onim pametnim i naprednim. Nikad nisam nosio štafetu. Nikad nisam ni želio da je nosim. Prve traume socijalizma su krenule onog dana kad sam izgubio pionirsku maramu a karanfili su počeli da smrde nešto kasnije dok sam stajao postrojen kao pionir a kiša je lila kao iz kabla. Staru su mi peglali zbog izgubljene pionirske relikvije skoro sat vremena kod direktora škole. Ja sam se osjećao beskrajno kriv i bojao sam se da ću sve oko mene uvijek razočarati zbog manjka osjećaja za pripadanje i nedostatka pionirskog duha.
Tako sam stajao u lokvi dubokoj cca 15 cm pored ceste sa smočenom zastavicom od papira koju je samo inercija postojanja držala na gomili. Postiđen što sam zaboravio pionirsku zakletvu sa kapom koja je ličila na pokisli somun i koja nekim čudom curi za vrat isto ko svi Sarajevski oluci zajedno. Svi ostali su imali teget pantalonice ja sam imao neke crne jer nije bilo teget platna u vrijeme socijalističkih nestašica. Kolona sa Titom na čelu u kojoj uopšte nije bilo Tita je projurila pokraj nas pokislih pionira okupavši mene i par mojih suboraca od glave do pete vodom iz bare koja je pokrivala pola ulice. Bijah kršten i cijepljen tog trenutka protiv svih zala masovnih ideologija.

Nedugo zatim upisah srednju školu. Upisah školu za otpadnike i izdajice komunističke misli. Upisah školu u kojoj se redovno bježalo sa svih časova marksizma i u kojoj više nije bilo obaveza dočekivanja i ispraćanja komunističkih guzonja. Većina naprednih u toj školi je izučavala mudrosti B.Štulića i himna naše škole je bila “Fafala si mi ti fala ti. „ . Polako sam zaboravio na traume s pionirskom maramom i to što nisam uspio da postanem „dobar komunista“. Svi oni koji su se savršeno uklapali u veliki komunistički plan polako i stidljivo su počeli ići na koncerte u crkve i džamije. Ja sam išao na posljednji koncert AZRE u Sarajevu noseći ponosno veliku čerokanu na glavi i prastaru poderanu majicu sa velikim zaokruženim A. Tada ni slutio nisam da ću nekih 20 godina kasnije i dalje pripadati onima koji se ne uklapaju i ne prilagođavaju.
Nedugo nakon toga završilo je moje djetinjstvo. Javni dress code je uključivao kokarde šubare krstove i zastave svih boja. Naša zemlja nikad šarenija i ljepša nije bila. Dal’ da kažem da su oni odlikaši iz pionirskih dana i dalje bili elita. Sada su nosali neke šarenije zastave i pjevali su neke nove vesele pjesme o klanju i svetom ratu. Nas par zalivenih i cijepljenih protiv masovnih ideologija smo stajali po strani i čudili se.
Rat je bio strašan.
Odlikaši su  u među vremenu opljačkali granape i samoposluge i dilali gulaš i majonezu po pijaci. Ostali su proučavali život glista i najljepše spavali kad oko njih sa svih strana miriše mokra zemlja, jer kroz mokru zemlju geler neće. Neki su isto prestali da mirišu zemlju i zauvijek ostali ispod nje.
No prođe i rat. Moje veliko zaokruženo A je spalo na malo zaokruženo @. Kako nikad nisam naučio biti podoban ni danas ne uspijevaju da me otjeraju u crkvu. Postao sam vremenom siguran u postojanje boga jer je samo savršenstvo može napraviti tako savršene budale kao što su ovi ljudi.
Ima ih koji i dan danas nosaju crvene zastavice i mirišu smrdljive karanfile. Povremeno me pozivaju na mračne ideološke skupove na kojima jedan lijepi govori svim ostalim nelijepim kako nas čeka svjetlija budućnost ako mu kličemo i ako mu se radujemo.
Priča nam o fabrikama i cestama o pripadanju jednom većem stadu a sve što ja vidim je i dalje gomila smrdljivih karanfila i šuplje priče.
Ostao sam i dalje individua bez kape i marame. Bez svog stada s tim što sad vjerujem u višu silu i nesalomljivost ljudske gluposti. Prestao sam ljudima objašnjavati stvari i umjesto toga im postavljam samo pitanja. Postavljam pitanja i sebi na neka još uvijek tražim odgovor. U zadnje vrijeme me najčešće zanima zašto se ljudi toliko boje boga i zašto vjerske obrede ne obavljaju ispod tuša kad im molitve ionako služe samo za pranje grijeha.

Sebi zadnjih par godina postavljam jedno drugo pitanje.
Dali još uvijek postoji neko ko pjeva makar u sebi
 „FAFALA si mi ti fala ti“