Iz šupljeg u vakum.

Vakum je vrlo korisna stvar kad se nalazi na primjer u sijalici. Kako ove obične sijalice izlaze iz mode više ni u sijalici nije toliko koristan. E da nebi imali ni kosmos da nije vakuma mada eno oni što rade crash testove na atomima kažu da ni kosmos nije vakum več je to neka dark mather ili što bi se kod nas reklo nešto ziftali a ima ga svuda.

Danas sam uspio da prevarim bankomat i da ga natjeram da radi ispravno. Ukrao sam mu svojih 100 maraka i na trenutak sam dobio iluziju pobjede nad sistemom. To što je to u stvari mojih 100 maraka nećemo uzimat u obzir jer sam se ipak na trenutak osjećao ko Tyler Durden a space mankies su već odavno svud oko nas. Počeh priču o vakumu. Ne slučajno. Vakum nam je svuda. Najviše u glavi i naviše u novčaniku. Neko je razbio previše sijalica i pustio da se na ovaj svijet proširi jedno veliko ništa.  Prije nekoliko godina sam gledao reportažu o nekom ludom švajcarcu koj je pravio nebulozne strojeve koji ničemu nesluže ili služe za nešto totalno glupo i nepotrebno. Jedna od njegovih sprava bila je mašina za razbijanje sijalica. Svaka sijalica bi mehaničkom rukom bila izvađena iz drvene kutije obrisana nekom finom četkicom onda bi bila položena na traku pokretnu naravno i onda bi je na kraju spucao nekakav čekić napravljen samo za tu svrhu. E baš taj čičica besposleni serviser kombajna koj je uz to napravio i neko čudo koje se kotrlja livadom pišti i prepada krave , baš on je krivac za ovu recesiju. Njegova mašina je polupala previše sijalica iz njih je izašao vakum i sad smo svi kratki što za lovu što za pamet. Dal je potrebno da kažem da je ona druga mašina to pravi dim i šišsti po livadi i prepada krave kriva za kravlje ludilo. Rezultat malog skromnog istraživanja koje sam obavio je činjenica da danas imamo blentave krave i minuse svuda gdje se okrenemo a za sve to je kriv besposleni starkelja iz švicarskih alpa zemlje blagostanja gdje je socijalna pomoć toliko dobra da možete kupit porshe a i ljetovat u Nici.
A sad malo ozbiljno o razlozima krize ovdje kod nas oko nas i za nas.
Razlozi krize su činjenica da nas okružuju stupidni lopovi koji nisu u stanju da od marke naprave marku ipo. da narave dvije nesmjem ni spominjat. Ti lopovi su uglavnom tako malenog stuplnja inteligencije da kad igraju šah sa tosterom toster im uvjek pojede kraljicu ili je barem pregori. Kad pogledamo susjedne lopove u recimo zemljama okruženja ti tamo lopovi su iskoristili vakum i od njega napravili fabriku ili autoput ili nešto treće što pravi pare. Kod nas se ukradene pare ulože u novog friškog audija koj u originalnoj boji dođe bijel a onda ga ofarbaju u crno. ili se ulože u sajam šljivovice koja se by the way pravi od daske u Tesliću.
U nzadnje vrijeme sve češće pomislim
O bože
daj nam barem pametnije lopove ako je već vakum pojeo sve poštene.

Sa velikog na malo @

Nekada kao klinac od nekih 8 godina postao sam nepodoban za svoju okolinu. Nikad nisam bio odlikaš. Provlačio sam se uvijek sa nekom osrednjom četvorkom. Kasnije sam se zadovoljavao sa šesticama dok su se petice i ceneri uvijek dešavali onim pametnim i naprednim. Nikad nisam nosio štafetu. Nikad nisam ni želio da je nosim. Prve traume socijalizma su krenule onog dana kad sam izgubio pionirsku maramu a karanfili su počeli da smrde nešto kasnije dok sam stajao postrojen kao pionir a kiša je lila kao iz kabla. Staru su mi peglali zbog izgubljene pionirske relikvije skoro sat vremena kod direktora škole. Ja sam se osjećao beskrajno kriv i bojao sam se da ću sve oko mene uvijek razočarati zbog manjka osjećaja za pripadanje i nedostatka pionirskog duha.
Tako sam stajao u lokvi dubokoj cca 15 cm pored ceste sa smočenom zastavicom od papira koju je samo inercija postojanja držala na gomili. Postiđen što sam zaboravio pionirsku zakletvu sa kapom koja je ličila na pokisli somun i koja nekim čudom curi za vrat isto ko svi Sarajevski oluci zajedno. Svi ostali su imali teget pantalonice ja sam imao neke crne jer nije bilo teget platna u vrijeme socijalističkih nestašica. Kolona sa Titom na čelu u kojoj uopšte nije bilo Tita je projurila pokraj nas pokislih pionira okupavši mene i par mojih suboraca od glave do pete vodom iz bare koja je pokrivala pola ulice. Bijah kršten i cijepljen tog trenutka protiv svih zala masovnih ideologija.

Nedugo zatim upisah srednju školu. Upisah školu za otpadnike i izdajice komunističke misli. Upisah školu u kojoj se redovno bježalo sa svih časova marksizma i u kojoj više nije bilo obaveza dočekivanja i ispraćanja komunističkih guzonja. Većina naprednih u toj školi je izučavala mudrosti B.Štulića i himna naše škole je bila “Fafala si mi ti fala ti. „ . Polako sam zaboravio na traume s pionirskom maramom i to što nisam uspio da postanem „dobar komunista“. Svi oni koji su se savršeno uklapali u veliki komunistički plan polako i stidljivo su počeli ići na koncerte u crkve i džamije. Ja sam išao na posljednji koncert AZRE u Sarajevu noseći ponosno veliku čerokanu na glavi i prastaru poderanu majicu sa velikim zaokruženim A. Tada ni slutio nisam da ću nekih 20 godina kasnije i dalje pripadati onima koji se ne uklapaju i ne prilagođavaju.
Nedugo nakon toga završilo je moje djetinjstvo. Javni dress code je uključivao kokarde šubare krstove i zastave svih boja. Naša zemlja nikad šarenija i ljepša nije bila. Dal’ da kažem da su oni odlikaši iz pionirskih dana i dalje bili elita. Sada su nosali neke šarenije zastave i pjevali su neke nove vesele pjesme o klanju i svetom ratu. Nas par zalivenih i cijepljenih protiv masovnih ideologija smo stajali po strani i čudili se.
Rat je bio strašan.
Odlikaši su  u među vremenu opljačkali granape i samoposluge i dilali gulaš i majonezu po pijaci. Ostali su proučavali život glista i najljepše spavali kad oko njih sa svih strana miriše mokra zemlja, jer kroz mokru zemlju geler neće. Neki su isto prestali da mirišu zemlju i zauvijek ostali ispod nje.
No prođe i rat. Moje veliko zaokruženo A je spalo na malo zaokruženo @. Kako nikad nisam naučio biti podoban ni danas ne uspijevaju da me otjeraju u crkvu. Postao sam vremenom siguran u postojanje boga jer je samo savršenstvo može napraviti tako savršene budale kao što su ovi ljudi.
Ima ih koji i dan danas nosaju crvene zastavice i mirišu smrdljive karanfile. Povremeno me pozivaju na mračne ideološke skupove na kojima jedan lijepi govori svim ostalim nelijepim kako nas čeka svjetlija budućnost ako mu kličemo i ako mu se radujemo.
Priča nam o fabrikama i cestama o pripadanju jednom većem stadu a sve što ja vidim je i dalje gomila smrdljivih karanfila i šuplje priče.
Ostao sam i dalje individua bez kape i marame. Bez svog stada s tim što sad vjerujem u višu silu i nesalomljivost ljudske gluposti. Prestao sam ljudima objašnjavati stvari i umjesto toga im postavljam samo pitanja. Postavljam pitanja i sebi na neka još uvijek tražim odgovor. U zadnje vrijeme me najčešće zanima zašto se ljudi toliko boje boga i zašto vjerske obrede ne obavljaju ispod tuša kad im molitve ionako služe samo za pranje grijeha.

Sebi zadnjih par godina postavljam jedno drugo pitanje.
Dali još uvijek postoji neko ko pjeva makar u sebi
 „FAFALA si mi ti fala ti“